Županija Dubrovnik

Razgovor: NIKOLINA BUBICA, PROF. MATEMATIKE I INFORMATIKE, JEDINA IZ DUBROVNIKA NA LISTI NAJBOLJIH U OBRAZOVNOM SUSTAVU

Toliko nam je dobro da mnogi jedva čekaju pobjeći, a novih nema!

Razgovor: NIKOLINA BUBICA, PROF. MATEMATIKE I INFORMATIKE, JEDINA IZ DUBROVNIKA NA LISTI NAJBOLJIH U OBRAZOVNOM SUSTAVU
Ministarstvo znanosti i obrazovanja prvi put je ove godine, na Dan učitelja, nagradilo najbolje u obrazovnom sustavu. Među 510 učitelja, nastavnika i profesora koji su dobili javno priznanje i deset tisuća kuna bruto, samo je jedna zaposlenica dubrovačkih škola – Nikolina Bubica, profesorica matematike i informatike u Osnovnoj školi Mokošica. Diplomirala je na splitskom PMF-u i trenutačno je na doktoratu.
 

U čitavom Dubrovniku, jedina ste koju je Ministarstvo obrazovanja nagradilo za izvrsnost radu u prošloj školskoj godini. Od 11 nagrađenih iz Dubrovačko-neretvanske županije, sedmero je iz Metkovića. Što to govori?

Ne mogu odgovoriti na to pitanje, samo mogu reći kako su kolege iz Metkovića i Ploča, a većinu ih poznajem, jako kvalitetni ljudi. U Dubrovniku sigurno ima jako puno učitelja i nastavnika koji su trebali biti na tom popisu. Zašto ih nema? Ni na to pitanje ne mogu odgovoriti. Možda nisu razumjeli metodu prijava i izbora, koje papire treba pripremiti, jer sve što ste radili morate dokumentirati. Dakle, po novom pravilniku o nagrađivanju, pa i pravilniku o napredovanju, jedini način da vas odaberu je da se sami prijavite putem osobnih podataka koje dobijete kao djelatnik škole. Mislim da je ideja da svi djelatnici budu dio jedne baze profesionalnog portfolija u kojem će biti sve naše aktivnosti i djelovanje, iako je to u našem poslu jako teško dokumentirati.


Može li to stvarno biti pitanje slučajnosti ili nepoznavanja postupka nagrađivanja? Uostalom, Metković se ističe na državnoj maturi s većim brojem učenika s izvrsnim rezultatima nego Dubrovnik.

Ne mogu komentirati rezultate državne mature kad radim u osnovnoj školi i nemam pristup podacima osim novinskih članaka. Rezultati državne mature ne bi smjeli biti jedino mjerilo. Stvar je mnogo složenija od toga. U aktualnoj reformi školstva radi se na tome da učenika potičemo na aktivniji angažman i da učenje nije usmjereno ciljanoj provjeri. Nije bit ciljano učiti ono što će biti na državnoj maturi. Što ćemo onda kad se državna matura promijeni, a ona će se svakako mijenjati? Teško mi je procijeniti koji su razlozi. Bila sam u mnogo škola i na mnogo edukacija, i mogu tvrditi da imamo jako puno izvrsnih ljudi u obrazovanju. Možda se nisu snašli, ipak je ovo prvi put da se na ovaj način nagrađuje. I sama sam prijavnicu ispunila četiri sata prije isteka roka, nakon što su me nazvale kolegice iz drugih gradova s kojima surađujem. Eto, tako sam se ja prijavila, a lako se moglo dogoditi da propustim nagradu.


Je li državna matura dobro rješenje za provjeru stečenog znanja i filtriranje za upis na fakultet?

Potrebno je vrednovanje koje će sve sudionike sustava obrazovanja u jednom trenutku staviti pred isti test. Koliko god se trudimo to biti, nikad ne možemo biti potpuno objektivni niti jednaki baš u svakom gradu. Mislim da nam je državna matura potrebna, a je li ovo pravi oblik, Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja ima sve podatke i statističke parametre potrebne za odlučivanje o tome. Nisam polagala državnu maturu, u moje doba su se polagali prijamni ispiti, a što je bolje? Ne znam. Dobro se sjećam da su se i tada ljudi itekako dodatno pripremali za pojedine predmete koje su tražili željeni fakulteti. Znači, strah od upisa i dodatne pripreme bile su i ostale.



Koautorica ste udžbenikâ za informatiku u osnovnom školstvu i otpočetka dio radne skupine za izradu prijedloga kurikuluma za Informatiku. Što kažete na izjavu Borisa Jokića kako je kurikularna reforma projekt koji je umro?

Izuzetno smo ponosni na dokument za nastavni predmet Informatika koji je dobro prošao i odmah, bez eksperimentalne primjene uveden u nastavni proces, što je bilo izuzetno izazovno. Nakon jedne pauze, krenula je 'Škola za život'. Ne znam što je gospodin Jokić mislio svojom izjavom, pa mogu govoriti samo o dijelu u kojem sam radila i na koji sam jako ponosna. Sad sam u nastavi i član iste te skupine kao mentor u projektu 'Škola za život'. Sad su ti poslovi drugačiji, imamo dokumente i pokušavamo olakšati njihovo uvođenje u nastavu.


Nedavno su mediji prenijeli komentar majke jednog učenika iz Sarajeva koja je bila šokirana domaćom zadaćom svoga djeteta. Ono, je naime, trebalo nacrtati word. U Hrvatskoj je tek lani Informatika postala obvezni predmet u osnovnim školama. Koliko kaskamo?

Već sam 25 godina profesor informatike u ovoj školi, što znači da već dugo radimo na informatičkom obrazovanju u nekom obliku. Neki su nastavni planovi i programi, osobito za srednju školu, bili iznimno zastarjeli, pa su nastavnici sami osuvremenili nastavu. Ne možete pričati o nečemu što se više ne koristi niti se može instalirati na računalo. Bilo je nužno promijeniti temeljne dokumente na način da budu otporniji na brze promjene koje se događaju. Naš predmet je takav da stalno moraš biti angažiran. Vidjela sam tu sličicu worda negdje na facebooku. Sigurno bih pala na tom ispitu (smijeh). Nikad mi nije palo na pamet niti vidim smisao u crtanju takvog programa. Ne bavimo se time. Znam da su se neki pitali zbog čega se spominju diskete. Djeca trebaju znati da se nekad koristila kao spremnik, a naravno da se više ne koristi osim možda kao muzejski primjerak.


S kakvim predznanjem djeca dolaze na Informatiku?

Dolaze s mišlju kako sve znaju! Kad krenemo, onda se vidi kako znaju jako malo. Po principu, 'klikam' dok ne pogodim ono što mi treba.


Kako se današnja 'multitasking' djeca, koja ne progovore a već drže mobitele, snalaze u školskim klupama?

Danas je gotovo nemoguće raditi na starinski način, jer vas djeca uglavnom ne slušaju. U najboljem slučaju, sjedat će i blijedo vas gledati dok vi pričate, ali od toga nema koristi. Dosta se radi na ideji formativnog vrednovanja gdje se djecu pokušava poticati tijekom sata i kroz postupke aktivnog učenja. Uvijek se to radilo, ali sad je takav pristup potrebniji nego ikad. Predavači su sve više animatori, učenička pažnja ne stoji dugo kao prije. Kad uočite učenike koji vam postavljaju pitanja i traže dodatne informacije, oduševite se. Toga je sve manje!


Stoji li dojam da je sve više djece s poremećajem koncentracije koja imaju teškoća s pismenim testovima?

Kad sam ja išla u školu, bilo nas je 36-ero u razredu a ne sjećam se više od jednog ili dvoje učenika s nekom poteškoćom u učenju. Možda je znanost u međuvremenu definirala neke poteškoće za koje mi nismo znali ili danas više usmjerava pažnju na potrebu za drugačijim pristupom djeci umjesto da ih optužujemo da ne uče. Kad biste pitali starije profesore, rekli bi vam da ne mogu više dati jednake ocjene iz matematičkih testova kao nekad, na primjer, četvorke i petice. Danas to mora biti mnogo jednostavnije. Također, puno se radi i na edukaciji nastavnika kako bi se učenicima pristupilo na odgovarajući način.


Znači li to da su kriteriji niži nego prije?

Ne stoji da danas djeca mogu manje. Jednostavno je sve drugačije. Učenike je jako teško angažirati na samostalno vježbanje. Ono se svodi samo na pisanje domaćeg rada, a onda mnogi traže pomoć u repeticijama. To bi trebalo biti zadnje rješenje. Dijete treba više snositi odgovornost za svoj rad. Kažem svojim učenicima, donesite mi zadaću u kojoj ste vježbali. Iznenadite me! To se rijetko događa. Ne mislim da je Matematika samo forsiranje zadataka kojima se razvija teška vještina u ogromnim algebarskim izrazima koje treba izračunavati. Treba staviti naglasak i na razmišljanje, ali nešto treba i izvježbati. Kad se nešto automatizira, kasnije se lakše usvaja gradivo.


Jednom je objavljen šaljivi naslov „Najtraženiji Dalmatinac – profesor matematike“. Umjesto profesora matematike, u školama se zapošljavaju inženjeri građevine i ekonomisti. Kako to da ste još u školi?

Moja je primarna ideja bila raditi u informatičkoj tvrtci, ali iz više razloga, pa i obiteljskih, odabrala sam školu. Počela sam raditi malo nakon rata. Jesam li pogriješila? Ne znam. Požalila nisam. Bilo je propitkivanja, ali nikad se nisam odlučila za promjenu.


Dok traje štrajk, mnogo se govori o lošem društvenom i financijskom položaju učitelja i nastavnika. Ministar rada Aladrović kaže kako na stolu stoji povećanje plaća od 6,12 posto.

Sudjelovala sam u svakom štrajku dosad. Možda griješim, ali mislim da je u nekom trenutku sustav bio uređen i da smo svi imali usklađene koeficijente. Onda su krenule pojedinačne izmjene koeficijenata dok je naš ostao isti. Ne volim masovna događanja, ali ako u ovom trenutku ne štrajkate, kakvu poruku šaljete? Svi mi moramo imati visoko obrazovanje, a naš je koeficijent složenosti najmanji. Bez obzira na reformu i činjenicu da nam se poslovi s godinama enormno povećavaju, ne bismo smjeli biti na dnu tablice. Drago mi je zbog drugih, ali linearno povećanje plaća samo povećava naš problem. Ne znam koliko je to ozbiljna ponuda.


Osjećate li podršku roditelja u štrajku?

Apsolutno! Ne mislim da drugi rade lakše poslove i da su bolje plaćeni, i mnogo je zanimanja kojima bi trebalo mijenjati status. Lijepo je kad netko razumije tvoje poteškoće, osobito roditelji s čijom smo djecom pola dana.


S kojim se potrebama susreće Osnovna škola Mokošica?

Prije svega nam treba riješiti pristup školi, smještenoj na kraju naselja gdje se djeca probijaju kroz gužvu automobila. Čujem da se to rješava i nadam se tome, jer za svakog roditeljskog sastanka, čim padne kiša, sve je blokirano. Što se tiče same škole, još nemamo jednosmjensku nastavu i uopće ne mogu zamisliti kako to izgleda. Školska zgrada nam je premala, izrađen je plan za gradnju novog objekta.


Digitalna tehnologija se jako brzo mijenja. Je li informatički kabinet dobro opremljen?

Računalima u učionici još sam i zadovoljna, ali bilo bi lijepo da i ostatak, npr. namještaj, možemo malo osuvremeniti. Škola je dobra i ima dosta aktivnosti, iako nedostaje prostora za dodatne sadržaje, a kad se radi u dvije smjene, za takvo što nema dovoljno mjesta ni vremena. Jedna smjena bi možda pomogla. Bilo bi super da se to
 

Uče li djeca za ocjenu ili znanje?

Djeci je ocjena važna, nadam se da je to tako jer čemu inače sav trud, ali je pitanje kome je važnija. Njima ili roditeljima? Ako je puno više bitna roditelju, dijete u nekom trenutku izgubi osjećaj odgovornosti. Potpuno razumijem roditelja koji razmišlja gdje će mu se dijete upisati i koji će posao sutra naći, ali je važnije da dijete prepozna u čemu je dobro. Tad se uči bez nagovora. Trend pretjeranih odlikaša ne pomaže. Ako je puno odličnih učenika, kako će prepoznati ono u čemu su uistinu dobri. Ocjena pet ne znači da ste vi baš u tome super.


Koliko su od koristi a koliko štetna roditeljska grupiranja na viberu ili na facebooku?

Nikad nisam bila razrednik da bih imala iskustava s tim, a kao profesoru izbornog predmeta mogu reći da mi nitko nije dolazio na informacije. Kao profesoru matematike, vrlo malo i uglavnom ako sama pozovem roditelje. Nemam baš nikakvo neugodno iskustvo.


Jeste li kao roditelj uključeni u neku takvu grupu?

Nisam, jer su moja djeca na fakultetu. Moja će se djeca složiti, u njihovo školsko doba sam bila i prestroga. Rekla sam im: Vaša škola – vaša briga! Pomoći ću vam kad vam pomoć zatreba, ali neću zvati okolo što imate za domaći rad. To je bilo zlatno pravilo. Svakome se može dogoditi da zaboravi. Onda nastavnik prozove, pa im je malo neugodno i drugi put ipak bolje promisle. Treba pustiti dijete da nekad zaboravi. Na tako malim odgovornostima ono uči. To je smisao škole, obrazovanje ali i odgoj. Vjerojatno je roditeljima danas lakše jer imaju brz pristup informacijama. Ne znači nužno da su te grupe loše. Dolazi li ovako lakše do problema do kojih ne bi ni trebalo doći ili se stvaraju tamo gdje ih uopće nema? I to donosi moderna tehnologija. Treba se učiti nositi s tim.


A djeca udružena u grupe? Više ni poruke ne pišu mobitelom nego se snimaju i šalju.

Kroz Informatiku, ali i ostalu nastavu jako puno govorimo o mrežama, sigurnosti i digitalnom identitetu. Koliko su nezreli za neke sustave, govori i njihov odgovor na moje pitanje varaju li kad otvaraju neke račune gdje je donja dobna granica 14 godina, a oni imaju 12. Ne, kažu, ne varaju nego jednostavno promijene godinu rođenja kad vide da njihova ne prolazi. Pa, zar to nije varanje? Ne, kažu, drugačije se ne može. Moramo im pomagati i educirati ih. Ranije smo imali nekoliko situacija gdje se sukob izvana prenio u školu upravo zbog komunikacije na mrežama. Čini mi se da je toga ipak manje, možda upravo zbog veće educiranosti. Kad pokrenem tu temu na nastavi, oni sami izbacuju nebrojeno mnogo primjera. Zanima ih, što napraviti kad vide da netko loše govori o drugom učeniku, hoće li i kome to prijaviti.


Kažu li, kontroliraju li ih roditelji? Dovodi li to u pitanje povjerenje?

Sjećam se, prije pet, šest godina radili smo anketu i roditeljske sastanke. Unatoč mojim očekivanjima da će to biti sastanci s dosta pitanja i razmjene informacija, vladala je tišina. Jedan je roditelj rekao kako sve zna jer ima lozinku računa svog djeteta, što jest jedan od načina kontrole, ali osobno mislim da je to zadnji za kojim treba posegnuti. To je kao da čitate nečiji dnevnik. Uostalom, djeca su vrlo brzo tome doskočila – otvore nekoliko novih profila. Sami su mi priznali da imaju jedan profil za roditelje, drugi za prijatelje. I dalje kao škola radimo dosta na toj edukaciji.


Koliko ovakvo obrazovanje djeci daje prostora za iznošenje vlastitog mišljenja?

Morate se zaista potruditi privući pažnju djece da bi uopće sudjelovali u razgovoru. Konstruktivistički pristup, stavljanje učenika u središte, svjetski je trend. Učitelj je taj koji moderira i upravlja procesom, što zahtjeva znatno veću pripremu.


Mnogi misle kako nastavnici imaju puno slobodnih dana i kratko radno vrijeme?

Ne trudim se to više objašnjavati, iz šale kažem da šest mjeseci radim a drugih šest odmaram. Možda je najbolji odgovor na to pitanje – pogledajte koliko puta škole ponavljaju natječaje za zapošljavanje i koliko se nestručnog kadra zapošljava. Došli smo do ozbiljne razine nestručnosti u školama, što ne znači da se ti zaposleni ne trude. Znam mnoge koji kažu kako će prvom prilikom otići, jer nisu očekivali da je posao toliko zahtjevan, da toliko umara i zahtijeva stalne pripreme i edukaciju. Toliko nam je dobro, a opet malo njih želi raditi ovaj posao!

Naslovnica Dubrovnik

Najčitanije

Najnovije

FOTO Misa na Dan dubrovačkih branitelja

FOTO Misa na Dan dubrovačkih branitelja
Na blagdan sv. Nikole i Dan dubrovačkih branitelja dubrovački biskup mons. Mate Uzinić predvodi misu za sve pogi...
FOTO Misa na Dan dubrovačkih branitelja