Županija Dubrovnik

RAZGOVOR S MIODRAGOM KIRIGINOM, PREDSJEDNIKOM DRUŠTVA NAŠA DJECA DUBROVNIK

Muški đački dom u Gružu, Hotel Stadion, Hladnica - sve su to bile lokacije za studentski dom

RAZGOVOR S MIODRAGOM KIRIGINOM, PREDSJEDNIKOM DRUŠTVA NAŠA DJECA DUBROVNIK
Miodrag Kirigin, predsjednik Društva Naša djeca Dubrovnik, više od trideset godina sudjeluje u radu ove i drugih dubrovačkih udruga koje se bave djecom i mladima. Uz volonterski, njegov 'pravi' posao je također bio vezan uz mlade jer je od ukupno 40 godina radnog staža, više od 30 proveo u Studentskom centru Dubrovniku. Do umirovljenja, radio je kao voditelj Student servisa, uvijek prijateljski raspoložen prema svakom studentu koji bi mu došao na vrata u potrazi za kakvim privremenim poslom. Društvo Naša djeca Dubrovnik, osnovano prije 68 godina, brojnim je aktivnostima, od performansa do posjeta bolnici, obilježilo Dječji tjedan.

- Društvo je osnovano s ciljem okupljanja djece i, jasno, u to su doba njihove potrebe bile posve drugačije. Nakon 2. Svjetskog rata bilo je dosta siročadi i siromaštva. I kasnije je, uz socijalni moment, Društvo imalo važnu ulogu u organizaciji dječjih aktivnosti, osobito ljetovanja i zimovanja. Djeca su se nekad sigurno mnogo manje bavila medijima, a više se družila. Društveni kontakt je bio bliži i istaknutiji, između njih samih, ali i s roditeljima i odgajateljima. Međutim, svako vrijeme zahtijeva svoje.

Nekad je stotine djece autobusima išlo na Taru, a danas je malo takvih organiziranih zimovanja.
- Individualizacija je danas mnogo naglašenija i, što je mnogo veći problem, obitelji imaju sve manje vremena baviti se djecom. Organizirani oblici brige o djeci češće se koriste. Mnogo više djece pohađa vrtiće, u školi koriste usluge produženog boravka, imaju više izbora pa idu na razne aktivnosti. Nekad su obitelji imale mnogo više vremena, jer se radilo drugačije. Većina službeničkih zanimanja imala je radno vrijeme do dvije ure, a danas do 5, 6 ili dokad treba. Nastojeći nadoknaditi to, roditelji se sami organiziraju i vode djecu na izlete, na snijeg,...

Koliko je Dubrovčana prošlo kroz Društvo sve ove godine?
- Svake smo zime stotinu djece vodili na zimovanje na Taru, kasnije u Sloveniju, i to je zahtijevalo posebne pripreme jer nisu navikli na snijeg. Pazilo se da, ako ni zbog čega onda zbog zdravstvenih razloga, dubrovačka djeca ipak malo promijene klimu i krajolik.

Roditelji su skloni djecu poticati, upisivati na razne aktivnosti i u tom strogo strukturiranom vremenu ostaje sve manje prostora za igru i dokolicu.
- Društvo Naša djeca ima jednu lijepu igru koja se zove „Poruke djece odraslima“. Kad ih pitamo za mišljenje o svijetu koji ih okružuje, o starijima, o svom gradu i domovini, kažu: „Nama ne treba budućnost, treba nam sadašnjost“. Time su htjeli reći kako žele da se njima bavimo sada, a ne kad bude i kako bude. Lijepo je, kažu, što donosimo mnoge odluke u njihovu korist, ali isto tako žele da ih pitamo za mišljenje. Po Konvenciji UN-a na to imaju pravo. Vrijeme za igru je jako važno. Naravno da sam se ja kao dijete igrao drugačije nego današnja djeca koja imaju sva moguća tehnološka pomagala zbog kojih je socijalni kontakt riskantniji i blaži, ali to je današnje vrijeme. Naša je zadaća naučiti ih kako se nositi s takvim medijima, koje opasnosti predstavljaju i kako ih iskoristiti da im ne budu na veliku štetu. Nemojte nakon posla doma leći na kauč nego izvedite dijete vani, u prirodu, prošetajte. Mnoga dubrovačka dječica nikad nisu vidjela Lokrum niti su se popela na zidine. Društvo Naša djeca ih potiče da upoznaju svoj grad.

U kojoj su mjeri uočljivije socijalne razlike među djecom?
- Prije 30 godina socijalne razlike u nekim segmentima gotovo da nisu bile vidljive, a danas se osjećaju već u vrtiću po oblačenju. Međusobno komuniciraju, pričaju o tome gdje idu, s kim, što imaju, uspoređuju socijalni status. Koliko ih to smeta? Da, smeta ih, jer osjećaju te razlike kad čuju tuđe hvalisanje. Djeca su dovoljno iskrena da to primijete i kažu. U moje doba ili nešto kasnije, djeca su sama pravila romobile i kariće, a uloženi rad davao je sentimentalnu vrijednost toj igrački. Svako se dijete veseli novim stvarima i igračkama, ali danas to veselje kratko traje jer sve dobiju na gotovo i, što je važno, dobivaju vrlo često pa igračke gube na vrijednosti.

Podržavate li štrajk učitelja i profesora?
- Želimo li dobro svojoj djeci, moramo željeti dobro i tim ljudima koji ih odgajaju. S obzirom na današnji sustav obrazovanja, neka djeca provedu više vremena u školi nego doma, osobito nadareniji učenici koji pohađaju i glazbenu školu ili druge aktivnosti. Svatko od nas je dijelio profesore na one koji su nam draži od onih koji baš i nisu dragi, na stroge i blage,… Odnos učitelja ili profesora prema djeci mora biti prijateljski.

Skloni smo s vremenom uljepšavati prošlost, pa tako i blagonaklono gledati na prijašnji odgoj, govoriti kako su prije djeca i mladi bili pristojniji, imali veće znanje. Toliko ste vremena proveli s tuđom djecom, što vam se čini o ondašnjim i današnjim odgojnim metodama?
- Istina je da živimo u drugačijim okolnostima, ali djeca su ista. Jednako su iskrena, mnogo neposrednija jer ne osjećaju opasnosti koje iskrenost nekad nosi.

Desetljećima ste radili u Studentskom centru i bili u kontaktu sa studentima. Ima 16 godina od osnivanja Sveučilišta, ali, živi li Dubrovnik uistinu kao sveučilišni grad?
- Dubrovnik ima dugu tradiciju odgoja i obrazovanja i zaslužio je status sveučilišnog grada. Potreba nam je privlačiti mlade intelektualce koji će promišljati ovaj grad. Visoko obrazovanje najprije se temeljilo na pomorstvu i brodarstvu, razumljivo s obzirom na povijest od Dubrovačke Republike naovamo. Nasreću, i danas je nešto od toga ostalo kroz Atlantsku plovidbu. Kasnije se okrenuo turizmu i ekonomiji. Sad smo previše okrenuti turizmu, zanemarujući druge potrebne stvari, a Dubrovniku treba drugačiji, stvaralački profil. Vrijeme tjera studente, pa i njihove roditelje, da tendiraju zanimanjima koja će im donijeti više solada. Od novinarstva, kulture i uopće društvenih djelatnosti nema neke zarade. Danas je modernije i pametnije biti dobar informatičar nego dobar glumac.

Stvorila se slika kako su mladi u Dubrovniku, zahvaljujući maminim i tatinim apartmanima, lijeni i ne rade u ljetnim pauzama. Je li to tako?
- Dok sam bio u Student servisu, uvijek smo imali duge spiskove ljudi koji žele raditi. Ljeti bismo zapošljavali preko tisuću, do 1.500 djece. Tad je zakon dopuštao da i srednjoškolci od 15. godine mogu raditi. Postojala je velika volja i želja za radom, svojevrsnom školom u kojoj su se upoznavali s postupkom rada i hijerarhijom u poduzećima. Mnogo ih je radilo na iskrcaju u gruškoj luci, a jednako mnogo i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Danas se ide na poslove koji nose što više novaca u što kraće vrijeme. Nekad je bilo prestižno raditi kao hostesa ili biljeter na Ljetnim igrama jer su imali priliku besplatno gledati sve predstave, dobiti uniformu, susresti se s poznatim glumcima i osobama iz društvenog života. Mislim da i danas oko tisuću studenata radi preko Student servisa.

Nekad je trebala veza za sezonski posao u Igrama.
- Tako je, neki su poslovi bili puno atraktivniji. Na primjer, oni u Dubrovačkim muzejima. S druge strane, uvijek sam imao spisak od 50 fizičkih radnika koji su bili spremni izaći na teren u ponoć-podne. Rekli bi: „Gospar Kiro, recite što treba“, i još bi organizirali svoju klapu iz ulice da obave posao.

Što kažete na rad današnjeg ravnatelja Studentskog centra Dubrovnik Marka Potrebice?
- Marko Potrebica je u SC došao kao studentski lider, najprije u Studentskom zboru u Dubrovniku a onda i u SZ-u Hrvatske. Tim nekakvim slijedom, moj pokojni ravnatelj, Fadil Čustović, procijenio je da bi nama za zanavljanje bio potreban kadar koji ima neposredan kontakt sa studentima i njihovim strukturama. Najprije je počeo kao tajnik SC-a, a kasnije, natječajem, došao za ravnatelja. Kako vidite, posao odrađuje dosta uspješno. Ima dosta drugih poslova, jer je i predsjednik Gradskog vijeća Grada Dubrovnika, pa vjerojatno ne stigne sve do detalja pokriti što bi trebalo u Studentskom centru.

Kažu, studentski dom bi trebao biti otvoren početkom travnja iduće godine. Je li Čokolino dobar izbor lokacije?
- Da, dom raste naočigled! Hoće li biti baš gotov u tom roku, ne znam, možda mu zatreba još koji mjesec. Mjesto je pogodno za studente zbog blizine fakulteta, a za stanare okolnih zgrada ta lokacija sigurno nije dobra za dom. Na neki način je prekinuta veza između Peytona i Čokolina, dio zelenila je nestao pa će biti viška betona, osobito što se istodobno radi i škola Montovjerna. Činjenica je da će dom unaprijediti kvalitetu studentskog života.

Za vašeg rada u SC-u, koliko se puta govorilo o izgradnji  doma i na kojim lokacijama?
- Ideja je stara koliko i visoko školstvo u Dubrovniku. Tad su ovdje na studij dolazili i iz BiH i Crne Gore. Dosad se to rješevalo kroz privatni smještaj, samo što smo nekad mogli utjecati na cijene i ugovore između iznajmljivača i studenta. Postojala je odluka Skupštine da onaj tko primi studente i s njima potpiše ugovor o najmu, bude oslobođen poreza. Takvom, poticajnom mjerom se postiglo da iznajmljivač ne istjera studenta čim stignu prvi turisti. Nažalost, danas je teško u doba ispitnih rokova zadržati smještaj ako ga nisi dobro platio. Svojevremeno je bila ideja da se dom napravi u okviru muškog đačkog doma u Gružu. Potom se razmatralo da se Hotel Stadion, gdje je Jugov bazen, pretvori u studentski dom, i gotovo je dogovoreno s tadašnjim SIZ-ovima da se osigura 50 posto novca, ali Dubrovnik u to doba nije mogao pokriti drugu polovicu. Treća ideja bila je gradnja doma u Hladnici, na mjestu igrališta i današnje zgrade za branitelje. Na kraju, odlučilo se izmjestiti Stanicu za južne kulture. 

Prati li lokalna uprava potrebe roditelja i djece?
Dubrovnik ima sluha za život i potrebe djece. On je i Grad prijatelj djece, a da biste dobili tu titulu treba ispuniti neke uvjete. Nasreću, svake godine se uređuju stara ili otvaraju nova igrališta, vrtići se obnavljaju, uređuju,... Mislim da možemo biti zadovoljni njihovim radom i suradnjom s Društvom Naša djeca. Imamo Dječje gradsko vijeće, zanimljivu tvorevinu koja je rođena u okviru Saveza društava Naša djeca, gdje djecu pokušavaju naučiti važnosti sudjelovanja u lokalnoj zajednici, iznošenju mišljenja i prijedloga koji se tiču života u svom gradu. Ono nije kopija Gradskog vijeća, ali je simulacija škola za demokraciju. Djeca biraju svog gradonačelnika koji ih predstavlja u razgovoru s pravim gradonačelnikom, kao prije nekoliko dana s Matom Frankovićem, gdje izravno kažu što ih gusta i što im smeta. Kad su bili kod gradonačelnika, 7. listopada, rekli su mu da ih ne gusta kako je riješen promet, da ima previše taksi vozila i da ne mogu pasat preko Pila kad idu iz škole. Eto! Primjećuju da neki pješački prijelazi nisu dovoljno osvijetljeni ili označeni, negdje pohvale, drugdje stave primjedbu.
Naslovnica Dubrovnik

Najčitanije

Najnovije