Vijesti Kultura

NAJSTARIJA KRITIČARKA NA IGRAMA O FESTIVALU, GLAZBENOM PROGRAMU, KONCERTNOJ SEZONI, BAŠTINI I IZAZOVIMA TURIZMA

ILEANA GRAZIO Voljela bih da je u jubilarnoj 70. obljetnici Igara postavljen kamen temeljac za glazbenu dvoranu

NAJSTARIJA KRITIČARKA NA IGRAMA O FESTIVALU, GLAZBENOM PROGRAMU, KONCERTNOJ SEZONI, BAŠTINI I IZAZOVIMA TURIZMA
O tradiciji, na kojoj se, uz sunce i more, temelji naš turistički proizvod, puno se govori, ali malo se iz njene kvalitete uzima i primjenjuje na sadašnju kulturu življenja. U tom smislu izgubila su se poznata načela življenja starih Dubrovčana, sklad i mjera. Ono što također ”bode u oči” jest što nam se ponavlja da se puno ulaže u kulturu i u Igre, ali ja se pitam zašto se onda to ne vidi i u rezultatima?

Kako su nekad kritičari pratili Igre, a kako to rade danas?

Dubrovačke ljetne igre su nekad bile najvažniji glazbeni i scenski festival, a njihov predznak "međunarodni" je bio i izraženiji. Dnevne i tjedne novine, strane i domaće televizije i radijske postaje u svojim kulturnim rubrikama su gotovo uvijek imali rezervirani prostor za kritike, emisije, osvrte, dokumentarce i intervjue s Igara. Nekad je s Igara izvještavalo više od stotinu akreditiranih novinara. U zadnjih trideset godina razlozi smanjivanja značenja festivala su različiti - od raspada bivše države koja je pokrivala veliki broj medija i čitatelja, do ere interneta koji je uveliko smanjio konzumaciju "papirnatog" medija i sveo radoznalost na razinu brze informacije. Trendovi u društvu općenito su minorizirali značenje i ulaganje u kulturu te smanjili razinu koja se ranije posvećivala kritici, poglavito glazbenoj, a kompetencija je često upitna. Zapravo se praćenje festivala svelo na lokalne medije s rijetkim istupima u nekim glasilima na nacionalnoj razini. Glazbena kritika je izgubila smisao. Ona je prije zahtijevala stručnost i iskustvo, pa je to bio analitički i konstruktivan osvrt. Time se podizala razina čitateljske kulture i općeg kritičkog mišljenja. Danas po portalima i novinama ”glazbenu kritiku” pišu i novinari bez glazbenog obrazovanja, često uz bombastične naslove. Očito se radi o poplavi svaštarenja i štednje, pa se dobiva dojam da treba tek ispuniti prostor, dok se sveukupna razina srozava. O tempora, o mores!


PROFESIONALNI ODMAK I AUTONOMIJA

Često pišete o glazbenicima koje i privatno poznajete, živite u maloj sredini, možete li se distancirati i ostati profesionalni?

Privatno poznajem brojne glazbenike. Kao muzikolog, educirana sam da objektivno slušam, promatram i zaključujem o kvaliteti nekog djela. Na trećoj i četvrtoj godini studija muzikologije u Ljubljani imali smo satove publicistike (prof. Mihelčič), te nas se upućivalo, osim općeg dojma, na elemente i parametre takve stručne, muzikološke kritike. Pisala sam kritike brojnim časopisima: Dubrovačkom vjesniku, Dubrovačkom listu, Slobodnoj Dalmaciji, Večernjem listu, Vjesniku (Zagreb), Vijencu, Cantusu, Glasu koncila, Svetoj Ceciliji, Hrvatskom slovu, Telegramu, Oku, Dubrovačkim horizontima, Dubrovnik, Suvremenim akordima, Zvuku, Opus musicum itd. Kritičar mora imati profesionalni odmak i autonomiju i to u svom radu provodim.
 

Jeste li zbog svojih kritika imali neugodne situacije, verbalne napade ili 'obračune' umjetnika na osobnoj razini? Je li bilo reakcija vodstva Dubrovačkih ljetnih igara na neki Vaš tekst?

S glazbenicima izvan Dubrovnika nisam nikad imala problema. Međutim, lokalni umjetnici se ponekad znaju uljuljuškati u svojoj neupitnoj provincijskoj slavi. Taština glazbenika zna biti velika, a u našoj sredini ona je nadopunjena slabošću da se prihvati kritika, pa i ona konstruktivna. Stoga, neki nisu bili zadovoljni onim što sam napisala o njihovom nastupu, pa se znalo dogoditi (iako moram priznati tek u manjem broju slučajeva) da se kritika shvati kao osobni napad. Po stranim medijima i vrhunski umjetnici znaju dobiti ”lošu” kritiku, ali to je dio ovog poziva. Performativne umjetnosti podložne su kritici. Što se tiče vodstva Igara, nikad mi nisu prigovorili. Mislim da je ipak tome presudila moja stručnost – jer sam kao diplomirani muzikolog, kompetentna za ovaj posao. A i pratim koncerte Igara od samih početaka, što daje određenu težinu i autoritet.


 

Imaju li Dubrovačke ljetne igre potencijal stvarati vrhunce u glazbenom programu?

Definitivno imaju. Važno je tko vodi glazbeni program Igara, koliko ta osoba poznaje "umjetničko tržište", ima li osobne profesionalne kontakte s drugim umjetnicima ili orkestrima, te koliko ima volje i vremena time se baviti. Dakle, ta osoba ne samo da mora biti dobro stručno potkovana, već mora imati i organizacijske i menadžerske sposobnosti. Prisjećam se maestra Milana Horvata, koji je u ono doba bez interneta i drugih suvremenih mogućnosti komunikacije pohodio velike europske festivale i na licu mjesta angažirao soliste ili orkestre. Primjeri velikog osobnog angažmana, a time i rezultata, su voditelji glazbenog programa poput Valtera Dešpalja ili Vjekoslava-Gigija Šuteja. Naravno, drugi važni element za dovođenje vrhunskih glazbenika su sredstva kojih nikad nema dovoljno, ali ono što se ima treba se pametno utrošiti.
 

Što mislite, idu li Igre uzlaznom ili silaznom putanjom?

Idu silaznom putanjom. U odnosu na prethodna vremena smanjio se broj i kvaliteta izvedbi, odnosno gostovanje vrhunskih umjetnika i ansambala. Stječe se dojam da su zadnjih godina koncerti na Igrama složeni bez određenog koncepta. U glazbenom programu bi se trebala napraviti distinkcija između vrhunskih umjetnika - pri tom ne mislim samo na one razvikane - i onih prosječnih. Čini mi se da se ipak radi o manjku ozbiljne predanosti. Jedna od formula uspjeha može se naći u kod nas ugaslom festivalu ”Rachlin and friends”, koji je imao sjajno osmišljene koncerte i vrhunske umjetnike.
 

Jeste li zadovoljni aktualnim festivalskim vodstvom i načinom vođenja Igara?

Što se tiče zaposlenika Igara, moje kolege i ja uvijek nailazimo na uslužnost, ljubaznost i susretljivost. Dio vašeg pitanja sam već odgovorila u prethodnom. Nisam stručna govoriti o dramskom programu, a trenutno vidim neke pozitivne pokušaje i zaokrete koji bi u budućnosti mogli rezultirati jasnijom slikom što bi teatar trebao biti Igrama. Što se tiče glazbenog programa, Dubrovačke ljetne igre su uvijek odskakale u kvaliteti u odnosu na druge slične festivale, a sad ta razlika, međutim, nije vidljiva. Stječe se dojam da vodstvo Igara nije do kraja svjesno uloge i, rekla bih, čak svoje moći u kulturnom prostoru pa smatram da bi trebalo pristupiti ozbiljnije. Ono što također ”bode u oči” jest što nam se ponavlja da se puno ulaže u kulturu i u Igre, ali ja se pitam zašto se onda to ne vidi i u rezultatima? Očito se tu radi o konceptualnim i stručnim nedorečenostima. Uvijek je poželjno propitivati kvalitetu i sociološki aspekt, a to trebaju raditi prvenstveno stručnjaci.

TREBA VRATITI KREDIBILITET VRHUNSKIM PERFORMATIVNIM UMJETNOSTIMA

Jesu li 70.Igre zaista bile jubilarne po svom programu?

Mišljenja sam da festivalski koncept nije zadovoljio ni opravdao svojih jubilarnih 70 godina. Program je sličio više na neku regularnu koncertnu sezonu. Solisti poput Yuje Wang, Iva Pogorelića, Ane Vidović su bljeskovi i, sveukupno, može se reći sjena prijašnjeg sjaja. Pravdati dovođenje nekih ansambala poput Zagrebačkog kvarteta ili Zagrebačkih solista njihovim velikim brojem održanih koncerata prethodnih desetljeća nije se pokazalo najboljom odlukom, jer ti ansambli već neko vrijeme nisu u baš sjajnoj formi. Neugodno smo bili iznenađeni što je na ovogodišnjim Igrama vrhunski baletni ansambl kao što je bio Marijinski teatar u svom nastupu prikazao samo svojevrsni sažetak djela "Četiri godišnja doba". Dakle, kod dogovaranja nastupa solista ili ansambla mora se držati određena razina i uvijek naglašavati ozbiljnost i kvalitetu Igara. Bilo je koncerata kojima je nedostajala promišljena i stručna muzikološka podloga, kao onaj posvećen muzici dubrovačkih ljetnikovaca i predstavljanju djela Luke Sorkočevića. Naime, logično je da koncert "Glazba dubrovačkih ljetnikovaca" bude ispunjena dubrovačkim skladateljima, a to je uključivalo angažman oko nalaženja i prezentiranja takvih djela, što je danas dostupno, a eventualno se čak i u arhivima moglo naći i neko neotkriveno djelo. Takav bi potez podigao kvalitetu. Voljela bih da se u obljetničkoj godini postavio kamen temeljac za koncertnu dvoranu. To bi bio značajan konstruktivni čimbenik koji bi u budućnosti generirao novu kvalitetu glazbenog života Dubrovnika. Ali, za takve projekte je potrebna upornost kulturnih i umjetničkih institucija i, naravno politička volja. U dramskom programu me začudilo da nema nijedne Držićeve predstave. U svakom slučaju, Igre bi morale biti platforma preko koje će se vratiti kredibilitet vrhunskim performativnim umjetnostima.
 

Kako komentirate 'izvanfestivalsku' koncertnu sezonu, mnoge festivale prije i poslije Igara?

Neki od tih festivala i ciklusa imaju usklađeniju i kvalitetniju koncepciju s puno manjim budžetom nego Igre, npr. festival Dubrovačkog simfonijskog orkestra "U pozno ljeto", festival posvećen pjevaču Tini Pattieri ili "Moskar". Glazbena radionica Sorgo ima koncept promoviranja starije ili suvremene dubrovačke glazbe. Problem kontinuiteta koncerata kroz cijelu godinu je manjak odgovarajućeg prostora. Pravo ogledalo društvene situacije je primjer tvrđave Revelin koja se eto, koje li ironije, naziva Culture club, iz kojeg je DSO izbačen, a to je jedini mogući prostor za održavanje njihovih koncerata. Ne odgaja se buduća publika samo u muzičkim školama, već se različiti glazbeni sadržaji moraju nuditi tijekom cijele godine, gdje je jedna od najvažnijih karika upravo DSO.


Pratite li program u Kazalištu Marina Držića, što kažete o njegovoj kvaliteti?

Teško je govoriti u tako kratkom roku vođenja teatra o nekim bitnim zaokretima u programskim smjernicama, ali dosad nisam zamijetila neki značajniji pozitivni pomak. Nadam se da ravnatelj gosp. Tišljarić još nije otkrio svoj potencijal u izboru teatarskih naslova i da nije do kraja ispoljio znanje o teatru i njegovoj ulozi u društvu. Tako da ćemo pričekati i vidjeti sljedeće sezone hoće li biti naslova koji plijene kvalitetom i, uz poštivanje baštine, istovremeno korespondiraju sa stvarnošću.


Vidite li nekoga tko bi se nakon don Miha Demovića bavio poviješću dubrovačke glazbe?

Zasad ne vidim. Taj istraživački posao koji s velikom strašću obavlja don Miho Demović, doktor muzikologije, nije dovoljno ili, bolje reći, nikako plaćen ili na neki drugi način vrednovan. Pohvalno je da u tom ima potporu Grada i nekih drugih subjekata, ali i to bude nedostatno, pa se projekti nerijetko moraju financirati iz vlastitog džepa. Sumnjam da će netko iz čiste ljubavi prema Gradu i s tolikom stručnošću nastavi njegov istraživački put.
 

NOVAC JE POSTAO MJERA VRIJEDNOSTI, GRAD OSUĐEN NA DUHOVNU PROPAST

Bili ste aktivni turistički vodič, kako gledate na rad Društva dubrovačkih vodiča Dubrovnik i koliko ste zadovoljni obrazovanjem današnjih vodiča?

Ima sjajnih novih vodiča i vodičica, ali ono što čujem u prolazu, što poneki novopečeni kolege govore turistima, srozava razinu tog posla. Dok sam bila aktivna u upravi Društva turističkih vodiča predlagali smo da tečaj, poslije kojega se dobiva licenca, mora biti dulji i baviti se, osim onih desetak kolegija i dodatnim kolegijima, da se poboljšava kvaliteta. Danas je tečaj sve kraći, neki dijelovi se pohađaju i polažu u drugim gradovima, dok je dignitet baštine i povijesti pometen novim "vođenjima" u kojima Dubrovnik potpuno gubi autentičnost i postaje filmski set, kulisa i scenografija. Treba li se s vremenom akomodavat' ili prihvatit' nove načine vođenja u kojima osobno ne vidim neke vrijednosti, ne znam.

Koliko je tradicija na duhovnoj i materijalnoj razini iščezla iz Grada?

Lijepe i kvalitetne stvari utkane u duhovnu razinu su ustuknule pred materijalnim, a tu prvenstveno mislim na zaradu. Naime, novac je postao mjera vrijednosti. Žalosno je da je Dubrovnik upao u mrežu ovakve vrste turizma, pa ako je novac pridonio materijalnom boljitku, on ne može zamijeniti neke druge vrijednosti. Otuda se nameće zaključak da je politika koja je forsirala monokulturu turizma loše djelovala i djeluje na naš mentalitet i vrijednosne kriterije. Mislim da je grad osuđen na duhovnu propast. O tradiciji, na kojoj se, uz sunce i more, temelji naš turistički proizvod, puno se govori, ali malo se iz njene kvalitete uzima i primjenjuje na sadašnju kulturu življenja. U tom smislu izgubila su se poznata načela življenja starih Dubrovčana, sklad i mjera.

S obzirom na toliko (ne)mogućnosti, je li se život stanovnika Grada sveo na 'preživljavanje'?

Teže je, skuplje i napornije živjeti u povijesnoj jezgri nego u bilo kojem drugom dijelu grada. Izloženi smo 24 sata svim vrstama terora, a Grad se pretvorio u veliki restoran i suvenirnicu. Stradun i zidine ostatku grada znače samo utoliko jer privlače turiste od kojih se dobro zarađuje. Vulgarizacija i svođenje Grada na zlatnu koku, ništa više... Izmiješani su javni i privatni interesi kojima ovakvo stanje pogoduje, pa mislim da je Dubrovnik izgubio svoje zaljubljenike i boluje od kronične bolesti pohlepe i prekomjernog turizma.

Toliko desetljeća pišete kritike, tko je Vaš najveći kritičar?

Moj najveći kritičar je moja kći.

 

loading...
Naslovnica Kultura

Najčitanije

Najnovije