Vijesti Kultura

ZANIMLJIVOSTI IZ POVIJESTI

Nastanak srednjovjekovnog Dubrovnika u kontekstu kontinuiteta gradova iz antike

ZANIMLJIVOSTI IZ POVIJESTI
Po vremenu svog nastanka i načinu izgradnje, Dubrovnik se može smatrati najvećim dijelom srednjovjekovnim gradom. Iako su se glavne urbanističke jezgre razvijale tijekom srednjovjekovlja, Dubrovnik ipak ima određeni antički kontinuitet. Za razliku od nekih gradova u kojima se životni kontinuitet nakon antike odvijao u mirnim uvjetima, a velike kulturno-povijesne promjene izazvane seobama naroda nisu bile presudne za njihov razvoj (Zadar, Trogir), Dubrovnik zajedno sa Splitom baštini naslijeđenu tradiciju nakon napuštanja antičkog grada i njegovo preseljenje na drugi geografski položaj.

Popularna povijesna interpretacija osnutka Dubrovnika (Ragusija) govori o naseljavanju preživjelih stanovnika antičkog Epidaura (Cavtat) koji su se sklanjali od Slavena i podizanju prvog gradskog naselja u 7. stoljeću. Odnos antičkog Epidaura i srednjovjekovne Raguse temelji se na odumiranju antičkog grada koje je utjecalo na razvoj srednjovjekovnog grada.
I Ravenski pisac iz 7/8. stoljeća spominje Dubrovnik kao Ragusium, id est Epidaurum čime izričito naglašava kako je srednjovjekovni Dubrovnik nasljednik antičkog Epidaura. Historiografija se oslanjala i na pisanje cara Konstantina VII. Porfirogeneta koji je sredinom 10. stoljeća opisivao postupni urbanistički i demografski razvoj Dubrovnika koji se temelji na antičkom naslijeđu. Međutim, suvremena arheološka istraživanja potvrdila su da je prvotna jezgra srednjovjekovnog Dubrovnika nastala nekoliko stoljeća ranije i to paralelno s postojanjem Epidaura. Ta jezgra se razvila kao naselje s lukom i kao mjesto na kojemu su se povezivali morski i kopneni putovi, a prema mišljenju znanstvenika, to naselje je polako preuzimalo prevlast nad antičkim gradom. Arheološka istraživanja devedesetih godina 20. stoljeća dodatno su potvrdila teoriju da je naselje iz kojega je nastao srednjovjekovni Raguzij u kasnoj antici i dalje živio. Utjecaji ranosrednjovjekovnog/kasnoantičkog naselja vidljivi su u brojnim odlukama o planiranoj izgradnji grada koje se nalaze u Dubrovačkom statutu. Najočitiji primjer je srednjovjekovni ulični raster grada u obliku dviju okomito trasiranim prometnicama koje su povezivale ključne točke antičkog grada, a takva regulacija uvažena je i statutom o kojemu će kasnije u radu biti riječi.

Kao dijelom bizantske Dalmacije Dubrovnik se u ranom srednjem vijeku nalazio pod zaštitom Istočnog Carstva, mada je svojim društvenim ustrojstvom i interesima pripadao jadransko-mediteranskom prostoru kršćanskog Zapada. Geografski smještaj Dubrovnika na samom kraju balkansko-kontinentalnog prostora omogućio mu je potpuno drugačiji razvoj od ostalih istočnojadranskih gradova budući da je neprestano svjedočio srazu istočne i zapadne kulture. Povoljan geopolitički smještaj Dubrovnika utjecao je i na poznatu dubrovačku diplomatsku aktivnost kako bi se osigurala relativna samostalnost i gospodarski položaj od pretenzija susjednih vladara iz zaleđa. Dubrovnik se osim ugovorima o prijateljstvu sa susjednim vladarima utjecaju zaleđa odupirao i širenjem svojeg komunalnog područja te podizanjem obrambenog sustava i gradnjom zidina i kula.


Izvori: Vedrana Jović, „Razvoj grada od kasne antike : Dubrovnik, Split, Trogir, Zadar - stanje istraženosti“, Archaeologia Adriatica 5, 1 (2012.)

Vinko Foretić, Povijest Dubrovnika do 1808., I. (Zagreb: Nakladni zavod MH, 1980.)

Ivana Lazarević, „Granice dubrovačkih seksterija“, Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, 50 (2012.)

Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje (Zagreb: Školska knjiga, 1997.)
 
Naslovnica Kultura

Najčitanije

Najnovije