Vijesti Kultura

70.DUBROVAČKE LJETNE IGRE

ZAPOČEO SIMPOZIJ O BUDUĆNOSTI AMBIJENTALNE IZVEDBE Magelli, Prlender i Kunčević u razgovoru

70.DUBROVAČKE LJETNE IGRE
Razgovorom „Povijest ambijentalnog kazališta u Dubrovniku: kultura kao pokretač razvoja grada“ započeo je u palači u Ulici Braće Andrijića simpozij „Budućnost ambijentalne izvedbe“. Uvodnim se riječima u ime domaćina sudionicima i posjetiteljima obratila intendantica Dubrovačkih ljetnih igara Dora Ruždjak Podolski koja je više rekla o samoj pozadini održavanja simpozija. Podsjetila je kako su se u renesansno doba Držićeva djela izvodila na javnim prostorima i plemićkim kućama u Dubrovniku, 1826. na Pilama je čak postavljena drvena arena u kojoj je putujuća talijanska družina napravila preko 50 izvedbi,a dodala je intendantica kako se taj početni renesansni modalitet slobodnog duha nastavlja i dalje.

U samom razgovoru koji je moderirao pomoćnik za dramski program Saša Božić sudjelovali su redatelji Paolo Magelli i Ivica Kunčević te povjesničar Ivica Prlender. Kunčević se osvrnuo na evoluciju estetike tijekom festivalske povijesti naglasivši kako nema „ozbiljne budućnosti bez ozbiljnog istraživanja onog prošlog“. Spomenuo je u tom kontekstu Marka Foteza koji se prvi uspeo na Lovrjenac, koji je postavio "Novelu od Stanca" ispred Male Onofrijeve fontane, spomenut je i Branko Gavella koji je „Taracu“ smjestio u Gružu, a te je predstava, prema Kunčevićevim riječima, obuhvaćala širu ambijentalnost jer se vidjela cijela okolica uključujući i Lapad.

Gavella je, ustvrdio je redatelj, shvatio mogućnost šire ambijentalnosti. Kosta Spaić postavio je „Allons enfants!“ u Kneževu dvoru jer je smatrao da centralni događaj dubrovačke povijesti treba igrati u jednom takvom prostoru što su onda kritičari Dalibor Foretić i Petar Brečić nazvali metaforički pristup prostoru. Georgij Paro je, kazao je Kunčević, izvukao teatar iz duše Grada, a Joško Juvančić je dalje održao te estetike. Kunčević je napomenuo kako su te estetike dolazile naknadno i da je spontanitet tako vrsnih redatelja rezultirala takvom razvoju. „Tužna Jele“ u Kunčevićevoj režiji nazvana je konceptualizacijom prostora. Kunčević budućnost ambijentalnog teatra vidi u projektima poput „Radionice za šetanje, pričanje i izmišljanje“ Boba Jelčića i Nataše Rajković. Istaknuo je kako bi se ulični teatar izvrsno snašao u današnjim uvjetima.

Magelli je pak otkrio kako je on i dalje zaljubljenik u Pustijernu i kako je to za njega sveti prostor, arhetip, prototip Grada te simbol oskvrnjivanja i propadanja. Konstatirao je da današnji odnos čovjeka prema ljepoti u potrošačkom društvu ne bi trebao biti dopušten. Ustvrdio je kako se danas idem putem gdje se kultura stavlja na stranu te je mišljenja kako je ustvari kultura motor ovakvih prostora kao što je Dubrovnik. Magelli je kazao kako je u Zagrebu najbolja publika u Novom Zagrebu te se zapitao gdje se u Dubrovniku nalazi publika „A“, a gdje publika „B“ kategorije?! Za njega je Dubrovnik postao Lapad i Gruž, dok je Grad kartonska kulisa po pitanju života. Poručio je kako tamo, u Lapadu i Gružu, treba tražiti nove prostore poručivši kako je „Dubrovnik far koji osvjetljava Mediteran“ te da ulice Grada doživljavaju turistički atak.

Prlender je evoluciju estetika nazvao evolucionističkom, on se zalaže za oslobađanje i odbacivanje koje bi se postiglo propitivanjem i kritičkim pristupom prema kanonskim verzijama iz prošlosti. Istaknuo je da se puno puta dogodilo pa se prilikom otkrivanja novih prostora puno puta događalo silovanje prostora jer „novo pod svaku cijenu nije i dobro“. Komentirao je kako je suživot između teatra i lokalne zajednice postojao otkada je Igara te da nikada nije bilo jednostavno. Tako je glumica Marija Crnobori u svojim dnevničkim zapisima tijekom 50-tih godina prošlog stoljeća zapisala da se zbog okolnih krčmi ne može normalno probati ispred Kneževa dvora i da „Dubrovnik nije ono što je bio“. Također, podsjetio na kamenolom na Dupcu te podcrtao važnost boravka glumaca u Gradu dok rade na predstavama jer tako dramski umjetnici mogu glumiti iz ambijenta, a ansambl je omogućeno osjećanje prostora.

Tijekom razgovora prikazani su snimljeni dijelovi iz predstava kao što su „Dundo Maroje“ (1989.), „Grižula“ (2003.) ili „Tužna Jele“ (1998.)

Trodnevni simpozij Budućnost ambijentalne izvedbe projekt je koji Dubrovačke ljetne igre organiziraju povodom 70. godišnjice svog istraživanja ambijentalnosti i site-specific izvedbi unutar dvogodišnjeg projekta pod naslovom Future Epics koji se bavi razvojem novih pristupa kulturnoj baštini, a podržan je od strane Europske komisije unutar programa Kreativna Europa – potprogram Kultura. Simpozij od 18. do 20. srpnja, na nekoliko lokacija okuplja relevantne europske i domaće umjetnike, znanstvenike i stručnjake s područja suvremene site-specific izvedbe, a poseban će naglasak biti stavljen na povijest dubrovačke ambijentalnosti, izazove festivalizacije i festivala unutar kulturnih destinacija te nove ambijentalnosti.

Vodeći partner projekta Future Epics je Fondacija Heartefact iz Beograda, dok su uz Igre, kao prvog suorganizatora, ostali partneri: Centar za izvedbene umjetnosti Vitlycke (Tanumshede, Švedska) te organizacija civilnog društva Tasca (Barcelona, Španjolska). Koproducent umjetničkog popratnog programa simpozija je Art radionica Lazareti i njihov program Grad je mrtav. Živio Grad! Zaklada Caboga Stiftung također je pružila pomoć u realizaciji ovog programa. bLu
Naslovnica Kultura

Najčitanije

Najnovije

Festa od jabuka u Mokošici

Festa od jabuka u Mokošici
Eko Omblići i sva djeca Mokošice, dođite veselo danas u nedjelju, 20.listopada u 18.30 uz Dan jabuke u Eko centa...
Festa od jabuka u Mokošici