Vijesti Hrvatska i svijet

TUŽAN KRAJ

MANI GOTOVAC NIJE HTJELA KEMOTERAPIJU I LIJEČENJE Nagovarali su je, ali nije popuštala

TUŽAN KRAJ
U utorak je umrla velika i hrabra žena, teatrologinja Mani Gotovac (1939. – 2019.).

U svom posljednjem intervjuu, koji je izišao u Jutarnjem listu, navedeno je da je odbila liječenje; pustila je da se dogodi prirodni tijek i da tako ode s ovoga svijeta. Mnogi su to razumjeli kao jedan ljudski čin osobe koja je svjesna da se gasi.
“Ne liječi se, ne želi se liječiti, a budimo iskreni, nema toj bolesti ni lijeka. Od nje boluje Hrvatska, mladi i stari, a ne samo Mani...”, navela je novinarka Mirjana Dugandžija, koja ju je intervjuirala, donosi Slobodna Dalmacija.

Najvažnije joj je, kažu, bilo završiti roman “Rastanci”. I završila ga je. Bila je, kažu njezini prijatelji i kolege, velika i u životu i u smrti.

- Nije htjela operaciju, nije htjela kemoterapiju ni zračenje, premda smo je svi nagovarali. “Naživila sam se. Namučila, ali i uživala u životu do zadnjeg trenutka, ne želim da me sad režu i da se bespotrebno mučim na kraju. Osim toga, to bi trebalo odmah, a onda ne bih mogla završiti roman.” I nitko je nije mogao razuvjeriti - naveo je književnik Drago Glamuzina, a cijelo njegovo svjedočanstvo o posljednjim danima života Mani Gotovac pročitajte u okviru na kraju ovog teksta. 

Sanja Sarnavka, dugogodišnja borkinja za ljudska prava, o čovjekom pravu da prekine s terapijom, kaže:
– Apsolutno sam za to da se osobama koje se nalaze u terminalnoj fazi bolesti i svjesne su svojih postupaka omogući dostojanstvena smrt. To je osoban izbor svakog pacijenta. Pod “dostojanstvena” mislim bez bolova, da pacijent nije spojen na kojekakve aparate koji samo produljuju agoniju i ne poboljšavaju kvalitetu života. Ako bolesnica ili bolesnik vide da nema izlaza i da mu terapija neće pomoći, onda je ima pravo i prekinuti. Ja sam i za eutanaziju, ali sam svjesna da to kod nas neće biti nikad moguće. A kad bi i bilo moguće, onda bi se u zakon trebali ugraditi kontrolni mehanizmi da se to pravo ne zloupotrebljava.
Don Tomislav Topčić je godinama bio bolnički kapelan na Firulama, mnogim pacijentima je dao bolesničko pomazanje.

– Crkva je jasno protiv eutanazije, ali nije protiv toga da bolesnik koji je u posljednjem stadiju bolesti svjesno prekine liječenje i prestane, recimo, primati kemoterapiju. To je pitanje vlastite odluke. Takvim pacijentima pružamo punu duhovnu skrb i potporu, ali mi se ne miješamo u liječenje, to je stvar liječnika i osobni izbor pacijenta.

Susretao sam se tijekom 18 godina svoga kapelanstva s mnogo takvih slučajeva kada su ljudi htjeli prekinuti agoniju i nisu prihvaćali nastavak liječenja jer su znali da se neće izliječiti, jednostavno su htjeli da se dogodi prirodni tijek i odu s ovoga svijeta, prepustili su se...

Također, vidio sam i slučajeva kada su bolesnici i u ranijim stadijima bolesti smatrali da im kemoterapija više odmaže nego pomaže i okrenuli su se, recimo, nekoj alternativi. Poznajem i jednog svećenika, a čije ime ne želim spominjati, kojemu su nakon operacije raka na želucu savjetovali zračenje i kemoterapiju, međutim on je to odbio i okrenuo se prirodnom liječenju – kaže nam don Ivan, dodajući da svaki pacijent koji prekida terapiju potpisuje i poseban pisani formular u bolnici u kojem se “odriče” daljnjeg liječenja.

Kongregacija za nauk vjere Katoličke crkve, objašnjava među ostalim Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine, utvrdila je da nije obvezno nastaviti liječenje kada ono nema više smisla.

– Prekid ili odricanje od liječenja etički može biti dopustivo kada je liječenje izgubilo smisao, tj. kada, prema stručnoj procjeni, ne može dovesti ni do ozdravljenja ni do produljenja života, ili kada to liječenje predstavlja izvanredno opterećenje. Ni prekid ni odricanje od liječenja nisu izvršavanje ubojstva jer se polazi sa stajališta da ni nastavak liječenja ne bi donio značajnije produljenje života – objašnjava, među ostalim, Konferencija. Međutim, napominje se da je to pitanje vrlo kompleksno i da nema jednoznačnih odgovora, a svećenici opet jasno ističu da treba razgraničiti želju za prestanak liječenja koje nema smisla od - eutanazije, koja je, po njihovu mišljenju, nedopuštena.

I papa Ivan Pavao II. teško je bolovao, pio dugo lijekove i stoički podnosio svoj križ, ali je, pisali su mediji, pri posljednjem pogoršanju teške bolesti odlučio ostati u Apostolskoj palači i ondje napustiti ovaj svijet. Mediji su naveli i da je tada rekao: “Pustite me u kuću Očevu.”

Za Katoličku crkvu je eutanazija problem, međutim za neke druge, liberalnije crkve, to je poželjna “lijepa smrt”, kako se eutanazija prevodi s grčkoga.

Kolega Inoslav Bešker je već pisao o tome kako je nobelovac i anglikanski nadbiskup Desmond Tutu (rođen 1931.) u nekoliko navrata otvorio pitanje prava na dostojanstvo smrti, kao i prava na smrt. Tutu je pisao kako je tretman njegova prijatelja Nelsona Mandele (1918. – 2013.) potkraj života bio uvreda njegovu dostojanstvu. Već tada je tražio da Južnoafrička Republika usvoji zakon o potpomognutom umiranju, te je naveo da i on ima pravo na potpomognutu smrt. Nije koristio riječ “eutanazija” koja u dijelu javnosti ima negativne konotacije, iako je potpomognuta smrt upravo to. - eutanazija.
“Kao što sam se čvrsto zauzimao za sućut i dostojnost u životu, vjerujem da bolesni ljudi imaju pravo na istu sućut i dostojnost kad je na redu njihova smrt. Umirući moraju imati pravo odabrati kako i kada napustiti Majčicu Zemlju”, naveo je nadbiskup 2016. godine.

Hrvatska enciklopedija za “eutanaziju” navodi:
– Bezbolna smrt. Tijekom povijesti i u raznim civilizacijama na eutanaziju se različito gledalo. Neka primitivna plemena primjenjuju eutanaziju udaljujući starce i nemoćne iz svoje sredine. Deontologija starogrčkog liječnika protivila se eutanaziji, premda su se neki filozofi, kao npr. Platon, zauzimali za “zdravo društvo” i zagovarali zabranu liječenja neizlječivih pacijenata. Stari su Rimljani sasvim otvoreno zagovarali eutanaziju i samoubojstvo, dok su je kršćanstvo i islam izričito zabranjivali .
U znanstvenom radu “Eutanazija i potpomognuto samoubojstvo – etičke dileme kriminalne politike” (Ksenija Turković, Sunčana Roksandić Vidlička, Aleksandar Maršavelski), navodi se, među ostalim, i ova podjela:

– Eutanazija se dijeli s obzirom na to je li uzrok smrti činjenje ili nečinjenje. Aktivna eutanazija uključuje uporabu smrtonosnih tvari ili sile za okončanje života. Pasivna eutanazija, s druge strane, uključuje izostanak liječenja potrebnog za održavanje života. Upravo je pasivna eutanazija, prema mišljenju pojedinih autora, u Hrvatskoj dopuštena.

Međutim, u Hrvatskoj pravna regulacija pasivne eutanazije ipak ostavlja dvojbe i nije posve jasna, ali se priklanjamo interpretaciji da je ona dopuštena. Podjela na pasivnu i aktivnu eutanaziju, pogotovo ako se prihvati stav da je pasivna eutanazija načelno dopuštena, često se kritizira u literaturi - navode naši stručnjaci uz napomenu kako je utemeljenu kritiku dao američki filozof James Rachels u svom čuvenom eseju “Aktivna i pasivna eutanazija” Naime, prema Rachelsu, aktivna eutanazija je u mnogim slučajevima humanija nego pasivna, primjerice u slučaju dugotrajnog i bolnog raka grla, donosi Slobodna Dalmacija.

Prilikom pasivne eutanazije takav pacijent odbija primati terapiju, sporo umire u mukama, no da mu je bila dopuštena aktivna eutanazija (i da ju pacijent prihvatio) patnja bi bila skraćena jer bi primio koktel lijekova, zaspao i umro •
loading...
Naslovnica Hrvatska i svijet

Najčitanije

Najnovije