Vijesti Hrvatska i svijet

MAGISTRA PSIHOLOGIJE I VOLONTERKA DANIJELA KEKEZ

Volontirati znači ispuniti i svoju dušu

MAGISTRA PSIHOLOGIJE I VOLONTERKA DANIJELA KEKEZ
Biti volonter u današnje vrijeme nije jednostavno i čini se da je taj običaj među dobrim ljudima sve manje prisutan, ne zato što su oni prestali biti nesebični, nego zbog zahtjeva današnjeg tempa života. Nekada se radilo kraće, tehnologija nas nije zaokupljala kao danas, moglo se živjeti i od jedne plaće, pa je ostajalo i dosta slobodnog vremena. Zahtjevi današnjeg doba puno su veći i ne ostavljaju prostora za davanje svog vremena drugima, ali ima još puno onih koji sve drugo ostave po strani i potrude se biti od pomoći onima kojima je pomoć potrebna.

Zamijenila kolegicu

Jedna od njih je i Danijela Kekez, psihologinja u Osnovnoj školi Marina Držića, koja svoje slobodno vrijeme rado provede u Društvu multiple skleroze Dubrovačko-neretvanske županije, koje predvodi Patricija Švaljek.
- Imala sam sreću da sam odmah po završetku studija dobila posao - kaže ova magistra psihologije, koja je studirala i diplomirala u Zagrebu i poslije studija se vratila doma.
- Prvo sam bila zamjena, a onda sam dobila posao za stalno. Nakon nekih godinu dana otkad sam se zaposlila, nazvala me Patricija i pitala bih li zamijenila jednu divnu kolegicu koja je baš tada otišla na porodilji.

Kakav je bio prvi susret s članovima udruge?

- Na početku nisam znala što točno očekivati. Bila sam jako mlada i nisam znala što oni očekuju od mene. Patricija me ohrabrila i pridobila za to. Rekla sam probat ću, ako mogu pomoći, hoću rado – skromno kaže Danijela. - Bilo je dosta prirodno i spontano. Nikad nisam doživjela neugodna iskustva. Članovi Društva, iako nisam upoznavala svih, divni su ljudi. Ta njihova dijagnoza samo je dio njih, a ustvari su to ljudi s toliko puno drugih interesa i sposobnosti, različitih životnih priča. Od početka je bilo divno s njima, a i za mene osobno odlično iskustvo, kako privatno, tako i profesionalno – kaže tridesetogodišnja Danijela Kekez, koja već pet godina volontira u udruzi.
- Otprilike jedanput mjesečno dolazim na radionice za članove. Radi se o druženjima gdje razgovaramo i o osjetljivijim temama. Nije uvijek ista grupa ljudi, pa ne idemo u neke 'dubine', ali se okupljamo i razgovaramo o raznim stvarima – od same dijagnoze do nošenja s poteškoćama života. Njih, naravno, muče i životni problemi koje imamo svi, od odnosa s partnerima, djecom, roditeljima, drugim ljudima i poslom. To je i prilika da se međusobno porazgovaraju jer su jedni drugima najveća podrška, više nego netko sa strane jer se mogu najbolje razumjeti. Istina je da ja njih ne mogu razumjeti u potpunosti, koliko god se čovjek trudio – ističe mlada dubrovačka psihologinja. - Oni točno znaju kako je onom drugom, kako je njima bilo kad su čuli dijagnozu, što im je pomoglo.

Kako uspijevate volontirati uza sve obveze koje imate?

- Zasad još nemam svoju obitelj pa mi je lakše nego ljudima koji imaju malu djecu, jer to ne znam kako bih uskladila. Ali ja još pronalazim vrijeme. Nekad je malo veća gužva, ali uspijevam jer nije to neka ekstremna količina vremena koje odvajam za to. Nakon ovoliko godina više se i ne osjećam kao volonter koji je došao nešto odraditi, nego kao prijatelj. Mi smo ekipa koja se okupi, druži se i razgovara. I to najčešće nije tek sat vremena - smije se Danijela.

Sa stajališta psihologije, koliko je dobro za čovjeka da volontira i daje dio sebe zajednici?

- Sva istraživanja koja sam pročitala na tu temu pokazala su da volontiranje jako pozitivno djeluje na ljude jer čine nešto i za svoju dobrobit. Obje strane jako puno dobivaju u tom volonterskom odnosu. Sama spoznaja da smo nekome pomogli i korisno ispunili svoje slobodno vrijeme, jako pozitivno djeluje na čovjeka. Tako smo zadovoljniji i sretniji sami sa sobom. Činjenica jest da ljudi danas žive bržim tempom, ta strka i obiteljske obveze ne ostavljaju puno slobodnog vremena i naravno da je onda teško volontirati. Poznam neke volontere, ali moram priznati, ne previše njih. Možda bi bilo dobro malo više promovirati volonterizam, zapravo upoznati ljude s onim što se od njih očekuje i opisati koja bi vrsta pomoći trebala potrebitima. Ljude je nekada strah krenuti u nešto novo, znam to iz vlastitog iskustva – naglašava Danijela, koja je već u osnovnoj školi maštala o poslu psihologinje, tako da danas radi ono što uistinu voli.

UDRUGA KOJA SJAJNO FUNKCIONIRA
'Po mom mišljenju, doduše subjektivnom, Društvo multiple skleroze Dubrovačko-neretvanske županije jako je dobra udruga, puno se trude i to je upravo ono što me privuklo', ističe Danijela Kekez.
- Jako dobro funkcioniraju, od toga da imaju svoje zaposlenike, doslovno domaćice koje se brinu o članovima koji su teže pokretni, pa sve do divne atmosfere među ljudima. Odlično su organizirani, kvalitetno rade i imaju puno projekata – govori Danijela, koja se nekako spontano uklopila u tim ljudi, među kojima ima još volontera. Sve ih predvodi Patricija Švaljek, koja zajedno sa svojom ekipom neumorno radi na dobrobit udruge i svih njezinih članova.

Naslovnica Hrvatska i svijet

Najčitanije

Najnovije