Moskar Zabava

DOBITNIK NAGRADE ZA ŽIVOTNO DJELO

IBRICA JUSIĆ O Porinu, skalinima i kučkima

DOBITNIK NAGRADE ZA ŽIVOTNO DJELO
Gospar Ibrica, čestitamo na nagradi. Dobili ste Porina za životno djelo i posebna dostignuća u glazbi. Kako ste primili tu vijest?

Ničim izazvano.(smijeh).U svakom slučaju, veselje veliko. Drago mi je da je struka prepoznala moj rad, ovih se dana najradije sjetim mog pokojnog prijatelja Pera Gotovca koji me na početku karijere podržavao i nagovarao da iz Dubrovnika dođem u Zagreb. Tada sam 1964. godine trebao ići u Njemačku raditi kao tapetar u Volkswagenovim pogonima. Da nije bilo gospara Pera, možda bi mnogi danas sjedali na mojim sicevima, ali onda ne bi bilo Porina. Gospođa Jagoda Buić je srela Pera na Stradunu i rekla mu:'Pero ako ti se ne spava, pođi u ponoć u Dominikanaca, tamo jedan mladić pjeva i moglo bi od njega nešto biti. Pero je u ono vrijeme otkrivao talente, Trubadure, Miša Kovača..... Onda mi je savjetovao da umjesto u Njemačku, dođem u Zagreb. Na samim počecima mi je rekao: Ibrica zapamti u životu, pogotovo kada je umjetnost u pitanju, ne moraš biti preglasan da bi te se čulo. A za tebe će se čuti. I eto, hvala Bogu, sluša me se već 55 godina otkako sam sjeo na moje skaline.

Možete li se prisjetiti početaka, vremena prije Pera?

Počelo je još u osnovnoj školi, pjevao sam na nekoj akademiji pjesmu o malom ribaru sa kalamočom. Na kraju je uslijedio vrisak – ja sam ribar pravi i ja mahnem tom kalamočom. Udica mi se zakučala za kolet od košulje. Usred predstave kažem 'Drugarice, zakačila mi se udica za kalamoču!' Kad sam imao osam, devet godina moj Đelo, koji je bio i ostao moj veliki uzor odveo me u Pionirsko kazalište da ne bih bio na ulici. Najprije sam pjevao u zboru, a onda kada je pokojni Miro Kerner počeo mutirati, tražio se novi dječak za glavnu ulogu u opereti 'Velika čarolija'. Bila je to opereta sa Simfonijskim orkestrom. Dirigirao je pokojni Vladimir Berdović kod kojega sam naučio prve lekcije pjevanja. Poslije je došao Kekec, Šegrt Klapić, pa Ivica bez Marice... Moja je karijera krenula od sedme ili osme godine. Profesionalno bavljenje glazbom računam od skalina 1964. godine. Po povratku iz vojske htio sam ući u Labirint, tada sam tamo s bratom Đelom 'čupao' kontrabas, a važno mi je bilo samo da budem uz brata, nisam mario ni za novac ji za slavu. I zato sam brdo suza izronio što me nije htio uzeti u Trubadure. Međutim, kasnije sam shvatio da je on već tada znao da sam ja prejak kao osobnost i da mi predviđa solističku karijeru, što se pokazalo točnim. I neka. Trubadura više nema, a Ibrica 'piči' dalje. A onda, kad sam htio ući u Labirint, na vratima me nisu htjeli pustiti jer nisam imao solada. Kako sam uvijek imao gitaru u ruci, onako sam sav nikakav sjeo na skaline i sam sebi počeo svirati. I onda vidim dolje jedan mladi par me sluša, a ja sretan da me netko uopće sluša. Na kraju su me pitali – oprostite, je li vi ovdje svirate svaki dan? Rekao sam da sam tu slučajno sjeo. Pitaju me bi li došao i sutra, mi bi doveli svoje prijatelje. Pa eto došao sam. I sutra i prekosutra, a ove godine 55-tu godinu zaredom.

Vaša svirka na skalinima Dominikanskog samostana odavno je dio glazbene povijesti Grada. Sjećate li se prvog nastupa? I nekih zanimljivih događaja sa skalina?

Skalini su moje izvorište i moj zalazak. Počeo sam na skalinima i kad dođe vrijeme onda ću zadnji koncert održati tamo. Bilo je predivnih trenutaka. Možete zamisliti da vam jedan Henryk Szeryng priđe dok svirate?! Svi veliki glazbenici su nakon nastupa u Kneževu dvoru morali proći pored skalina, na putu prema Exscelsioru ili Argentini gdje su odsjedali. I jednu večer vidim ja Szerynga i pet šest njegovih 'pingvina'. Stali dole i slušaju. Ja pjevam pjesmu 'Nemoj poći' od Jacquesa Brela i u jednom trenutku čujem zvukove violine. Szeryng nije mogao izdržati, izvadio je violinu i počeo 'kontrirati'. Pa tko to može platiti? I tako puno lijepih stvari. Kada sam slavio desetogodišnjicu 'skalina',napravio sam malu festu uz botiju šampanjca, onako skromno kako se to radilo u to vrijeme. A dole mi dođe Božidar Boban s kojim sam surađivao u ono vrijeme u predstavi 'Život kralja Edvarda drugog'. Nas dvojica smo se samo pogledali, a bilo je 200 do250 ljudi što na skalinima, što okolo. I ja počnem uvodni song iz predstave 'Ne dajte da vas zavedu.' Tako je zazvučalo kad je Božidar počeo govoriti svoj završni monolog iz predstave. I onda su se uključili i drugi glumci i nakon druge, treće pjesme netko bi recitirao pjesmu. Krenuo bi Enes Kišević, Drago Ćurdo... Jagoda Martinčević koja je tada tada pisala kritike, napisala je ovo je bila prava premijera Dubrovačkih ljetnih igara.

A ona zgoda s gospođom Marom iz Župe?

Kod tete Mare iz Župe sam godinama uzimao spenzu. Uvijek sam kod nje kupovao jaja. Imao sam svoj ritual, kada bi se otvorio kafić na placi i glumci tamo pili hladne špricere, ja bih kod Mare uzeo jaja. Imao sam jedan čavo u zidu koji je pobijelio od tucanja jaja. Ja bih ujutro umjesto gemišta popio jaje. Kad bi me glumci pitali kako pjevam na skalinima po dva sata i sačuvam glasnice, rekao bi im 'Ljudi moji, sa špricera prijeđite na jaja. Onda su Rade Šerbedžija i cijela kompanija prešli na jaja! Sjećam se jednom je gospođa Mare iz Župe malo uranila na placu, a ja malo produljio pjevanje. Vidim je sa dva košića stane dolje, a ja još pjevam. Ona meni odozdo viče 'Gospar Ibrica, koliko ćemo jutros jaja?' To su stvari koji se ne zaboravljaju. Sjećam se i zgode kada su se Amerikanci spustili na mjesec 29. srpnja 1969. godine. Ja pjevam neku romantičnu pjesmu, a ljudi viču 'E moj Ibrica, ti pjevaš o romantici i mjesecu, a oni ti gore šetaju po njemu. Bilo je i lijepih spontanih događanja i u tome i jest ljepota tih skalina. Prvo nije se znalo kada ću ja doći jer nije bilo obaveznog dana, ljudi bi me čekali i dva dana, a ja zapjevam tek treći. Desetak sam godina pjevao na rezervnom položaju ispod volata u Dominikanca. Razgovarao sam s gradonačelnikom da mi se ovoga ljeta osigura da se vratim na izvorne skaline, ali treba tu više stvari, počevši od galame do huligana koji prolaze pijani. Kada krenu u Revelin,nastane cika i vika. Ne znam zašto ove cure ovdje vrište danas? Nama su vrištale kada bi ih odveli na Porporelu ili Lokrum. Nadam se da će se grad zauzeti da mi se osigura da mogu normalno pjevati. Ako ne, opet ću pobjeći na rezervni položaj.

Tko su vaši slušatelji na skalinama? Je li se s vremenom promijenila i publika?

U nekim momentima osjećam se kao galeb Jonathana Livingstona. Ja letim, a mali galebići dolaze. Imao sam proteklog tjedna dva predivna koncerta jedan blizu Basela gdje fra Šite Ćorić ima župu. U prvom redu bili su dječaci između 8 do 12 godina. Izdržali su pola sata, a onda su išli igrati nogomet. Meni je bila čast što su me slušali pola sata. Volim reći da moju publiku nisu odgojili ni PR majstori ni menadžeri nego moji skalini, ustrajan rad i ljubav prema tome što radim. I ovaj Porin bih najradije podijelio s publikom koja me sve godine gura naprijed bez ikakvih promidžbenih kampanji. Sretan sam čovjek zbog toga jer mladi dolaze. Možete vi danas slušati i rap, ali kad se zaželite romantike, tu je Ibrica. U ovom našem blesavom svijetu ljudi su zaboravili na lijepu ljudsku osobinu koja se zove emocija.
A Ibrica nudi emociju. Ljudi se prepoznaju u pjesmama koje pjevam bili to moji ili nečiji tuđi stihovi. Svaku pjesmu proživljavam jer je ona odraz nekog mog životnog iskustva u Hrvatskoj, Francuskoj i drugdje po svijetu.

Kojeg se nastupa izvan skalina najradije prisjetitie?

Izdvojio bih nastup u Sydney Opera House 1976. godine. Sjećam se bio sam u Parizu 1974. godine, gledao sam na televiziji otvaranje te slavne operne kuće u Sidneyu. Pomislio sam, Bože dragi, što bih dao da ovdje mogu zapjevati!? I nije prošlo ni godinu dana, Tereza i ja dobijemo poziv za zajedničku turneju šest koncerata u Australiji i na Novom Zelandu. Nastupali smo u vrhunskim dvoranama. Kada sam vidio na popisu Sydney Opera House, pitam Terezu, je li to ona školjka? Tere kaže da jest. Iz mojih misli u Božje uši, impresionirala me ta dvorana. Iz mraka iz one velike kupole spustio se jedan veliki luster na pola dvorane. Gledam, a iz onoga mraka i iz vrha kupole čujem: Mate, srca ti, baci mi taj čekić. Naš je čovjek bio šef tehnike i onda mi pokazao cijeli zgradu impresivnu zgradu.

Koliko je nastupa bilo tijekom karijere?

U karijeri sam imao 13 koncerata u Lisinskom, u splitskom HNK 26 godina zaredom sam imao koncerte za Valentinovo, u Solinu će ovoga ljeta biti i 30-godina da nastupam u okviru Kulturnog ljeta. Da ne govorim koliko sam puta nastupao u dubrovačkom, osječkom kazalištu...Mene sportske dvorane ne zanimaju. Pjevao sam u Lisinskom kada je trebalo to zaslužiti.

Pratite li mlade glazbenike, ima li među njima neki novi Ibrica?

Ima ih. Kad sam počinjao, meni je savjetom pomogao čovjek poput Pera Gotovca. A 1968. godine na skaline je došao moj prijatelj Zdenko Jelčić, pa kaže, slušaj Ibrica, dolje ti sjedi Mak Dizdar. Bio je na povratku sa Struških večeri gdje je dobio zlatni vijenac za svog 'Kamenog spavača'. I tako mi se poslije nađemo pod onim famoznim lozom. Tu se poslije predstave dolazilo, jelo, pilo i razgovaralo o umjetnosti i životu. I mene Zdenko pozove za stol. A Mak mi kaže, 'Sušaj moj Ibrica, ti ćeš uspjeti samo ako svoj put shvatiš kao polaganu rijeku koja teče. Mani se virova'. I ja u Parizu deset godina poslije uđem u bistro na Champ Elyseesu, kiša pljušti, a ja nemam ni franka u džepu. Pita konobar što ćete piti, a ja kažem ništa. Izbaci me van na kišu, a ja se sjetim Dizdara, iz mene se cijedi i ja kažem, 'Ibro teci!'. To je simbol onoga što vas u životu ne slomi, to vas ojača.

Neizbježni pratitelj na vašim koncertima je i vaš pas Bond, možete li zamisliti nastup bez takve pratnje?

Ne mogu., Jedno od glavnih zahvala na Porinu je za sve moje kučke. Zahvala ide Vagiju, Oskaru, Arčiju i mome Bondu, pa čak i mačku Kikiju. Dijelili su oni svo vrijeme moje kilometre, moje hotelske sobe i pozornice. Bili su svjedoci mojih sretnih i nesretnih ljubavi, bez njih ne bih mogao.

Spremate li obožavateljima nešto novo?

I sada imam gitaru u ruci, nisam došao ni doma, a odmah gitara u ruci. Sada sam sebe nagradio jednom dobrom gitarom, privikavam se. Kao malo sam dijete kad vidi igračku. Bez obzira što mi je ovo 13. dijete što se tiče gitara, ali ovakve djece nikada dosta. Neka je samo zdravlja. Idemo dalje.
 
Naslovnica Zabava

Najčitanije

Kleknuo je na Srđu i zaprosio je

Kleknuo je na Srđu i zaprosio je
Na društevnim mrežama traži se  dvoje zaljubljenih da preuzmu fotografiju romantičnog trenutka prosidbe na Srđu....
Kleknuo je na Srđu i zaprosio je

Najnovije